temptation

1.
Govor nam je krkanski. Pretežan broj ljudi koristi militaristički govor i usiljeni izraz. Samo primijetite; nimalo uglađeno, sasvim neotesano. Taman da pomisliš kako je to usljed pomanjkanja obrazovanja ili pedantnog odgoja a ono shvatiš da je to namjerna disciplina. Uopće, trend je govoriti ne-lijepo.
Doba estetskog govora je pohranjen u stranicama historijskih knjiga, tu se održao literalni pomen na nekakvo aristokratsko vrijeme kada su riječi imale primaran ontološki izvod.
Osluhnem sugovornika, prepustim se njegovom vođenju, predam se empatijski bratu da ga doživim...i onda se osjetim kao da sam mlaćen mokrim parmakom. Po leđima, butinama i cjevanicama. On, ona, oni - mlate.
Ja znam da je u početku bila riječ, binarno-analogna irealnost stucala je autohtono poimanje stvarnog i uvela nas u doba vizualno-materijalističkih kontura.

2.
Govor je ples. Govor je magija. Govor je odslik nutarnjeg pred vanjskim, ogled spoznajnog pred datim. Govor je prebivanje čuvstveno-doživljajnog u pojmu. Govor je zrcaljenje shvatljivog u mrežama riječi. Govor je živi proces rađanja čovjeka pred svijetom.
Govor je stvaranje, govor je razaranje. Govor je dokaz o postojanju.
Govor je ozvučenje smisli koje postaje pri propustu plućnog zraka preko glasnih žica a dočekanog na suglasnike i samoglasnike u ustima, grlu i opletu jezika.
Govor je prostor egzistencije svega što jeste i onoga što nije.
Govor je dokaz Boga. Govor ističe istinu i ukazuje na neistinu. Govor je plastični zamak lažnog tvrđenja. Govor si ti, govor sam ja.
Govor je metafizika.

3.
Alkemija zna da je moć govora mnogo jaka. Pretvara bakro u zlato, materiju u pepeo i obratno. Govor preobraćuje stanje svijesti, srozava ga u nivo niskih frekvencija ili pak; transcenduje u visoke stupnjeve svjetlosti i spoznajnog. Jezik je dešavanje govora.
Imenovanje je hvatanje bića u pojmove. Pojmovi su sliveni kalupi istine koja se zbiva unaokolo.
Jezik je kuća bitka. Jezik je sistem smislenih stavova. Jezik je sabrano iskustvo istine. O tome više kod; Platona, Aristotela, Hajdegera, Witgenštajna, Gadamera, Karnapa.

4.
Itekako treba obratiti pažnju na riječi i govor. Ružne riječi prizivaju lošu sudbinu i zlu kob.
Riječi, ružne ili lijepe, zazivaju stanovita psihička stanja. Preporukama je svima onima koji drže do mentalnog zdravlja da kazuju prevashodno lijepe riječi. Ako se ljudi služe neistinitim govorom, što je danas pravilo, time ukoračuju u nesnosnu patnju gdje se ne umije razlikovati zbiljsko od nestalnog, postojano pred prividnim.
Manifestacije takvog nepodudaranja očita su u povećanom broju psihodevijantnih slučajeva i prostranog nepovjerenja koji vodi u suicid.

5.
"Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove, međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću?!" Kur'an (El-Munāfikūn: 4)

Isprekidanost sjećanja i svijesti. Odaja k tmini dna i mutila, curim jarko kam nepoznatim klisurama trajanja ovovremenog. Ili slično. Nema linije, kontinuitet je pregrada. Forma se doima utegom, čini me robom. Navire iznad, ili ispod, vjetar oluje...licem uzmičem i uranjam u stepenasto bunilo. Nikakvog poretka ili misli. Disolucija ličnosti, fragmenti i istine transforminga klate se okolo. Guraju ljude sa ivice. Koji sam ja?
Uzlijećem iznad, ptićije posmatram i ne biram niti jedno.

Moja je istina iskonska. Prosto me brine šta ćeš pomisliti. Ali opet, potreba za Drugim, tek kolko mi se činiš mojim ogledalom. Ionako, isvejednako, možeš biti bilo tko. Ko zna da li i jesi...zaista, to mi ništa ne znači. Sebičnim zvuči moja želja da se spasim? Ko mi kaže?

Dobar dan. Kako si? Najjači sam kada te nema i kada ne postojiš. Zaista je tako. Ne znam zašto (ili se pravim da ne znam), ali, samo mi odugovlačiš želju da se spasem, mislim da se spasem, se spasem (od progona ljigavče!).

Zaboli me stomak pri pomisli da si mi važan, a opet te trebam, kako pomiriti svojske težnje što deru? To je zlo moga što vuče za priznanjem i zlo tvoga da obezvrijedi ono što ga osvješćuje pravilom ogledala. Spremam se i branim pred tvojim laskavicama koje odapinješ bezazlenom kretnjom suputnika.
Rekoh ti već jednoć, ta - gadiš mi se.

Toliko vas ima. Koji od vas je istiniti? Šta treba da mi znači pasje nametanje i pridržavanje jednog nad drugim, dokazivanje prvenstva ovog nad onim, ili obratno? Taman, kad me pritjera jedna izvijesnost, ja učinim otklon ka drugoj, utom prestaje važnost prve mojim nepriznavanjem. Nikada nisi ni postojala kao istina! Dokaži suprotno.
Ludilo je iznad svega jer se zapravo samo poigravam. Strah me je - da se Igra naposlijetku ne poigrava mnome. Želim izvijesnost, približi se da te ugrizem i pasji držim dok dišem i dok jesam, dok jesam.

Ne znam ko je počeo, niti gdje je to nastalo, niti da li sam ja uzrok tome...naprosto, stvari su počele da se komadaju...otpale su riječi kano ledenice, potom predstava stvarnosti, zatim konstrukcije misli. Trojako-ontološka pretpostavka stvarnosti, izvijesnosti kakvu znamo, kakva nam je data. Nesigurnost je iznad svega. Legitimitet ništa ne znači, priznavanje većinom glasova uigrane rutine, nameta i izmeta ljudske proizvoljštine. Treba nam red...treba mi red...red.

Distanciran sam od sebe i zauzima različite položaje. prestao sam vjerovati u stil. stil je zapravo puko zavođenje. želim biti zaveden nečim jačim, ozbiljnijim. estetika položena u stilu površnost je pojavnog, taman česte riječi za zabludu, plitkost, vidljivost...želim dublje...dublje.
Strah od samoće oličavam u kamenu. Ovako; uzeo sam kamen i izdjelao samotnog saputnika, griješim, izvajao sam ime i oblik Samoće. Paranoja i strah su ostale lebdjeti, su ostale tamna voda po kojoj hodam. Čovječe, pišem i gledam te u oči, misliš da sam lud a ti zapravo i ne postojiš...ne u ovim riječima i imenima ako išta. Samo mi još treba da se pozoveš na humanost i slična pomagala...mizerno. Šta drugo očekivati od tebe?

Treba mi jedan revnosni setap. Tako ću postići razumijevanje. Razumijevanje je neizvijesno jer su tvoji postulati preuski brate. Nije kriva priroda koliko pristanak okrutnim silama da te preodgoje, šta mi je činiti? Dam ti ruku i strovaljuješ me s litice ravno ka dnu...mene je strah visine, zapravo nije, al to kažem da bi me razumio kad već hoćeš, ako možeš...guraš me u ravnodušnost. Koja pogan, već u narednoj rečenici spremaš se da mi podvališ krivicu, tako bijedno, ali očekivano, smajli na licu.

Zakotrljaj se u dubinu.